Zanimljiva povijesna priča …

U Tadotsu, na otoku Shikoku u južnom Japanu živio je dječak Tokujiro Namikoshi. Njegov je otac Eikichi proizvodio kišobrane i tako prehranjivao sedmeročlanu obitelj, no jedne je godine toliko kišilo da nije mogao odraditi veliku narudžbu iz Kine jer se ljepilo na kišobranima zbog vlage nije moglo osušiti. Zbog propale isporuke Tokujirov je otac bankrotirao i bio prisiljen započeti iznova. Odselili su na sjever, na otok Hokkaido gdje su živjeli skromno, bez grijanja i tekuće vode. Snašli su se najbolje što su mogli, no kako je bilo vrlo hladno i vlažno, dječakova je majka Masa ubrzo počela osjećati strašne bolove u zglobovima.

U Rusutsuu, selu u kojem su živjeli nije bilo liječnika, pa su joj djeca pokušavala olakšati masirajući bolna područja. Tokujirovoj majci nije trebalo dugo da primijeti da joj upravo dodir sedmogodišnjeg sina najviše ublažava bol te je on postao njezin “terapeut”, dok su njegova braća i sestra na sebe preuzela obaveze kao što su kuhanje i pospremanje.

Tokujiro je imao poseban pristup – više je od masiranja i trljanja koristio – pritisak. Tako je i otkrio da je jedan dio tijela na dodir vrlo hladan i krut. Što je više pritiskao, svakim je danom primjećivao da taj dio postaje mekši. Zahvaljujući svakodnevnom trudu koji je Tokujiro ulagao, njegova mati više nije patila od reumatoidnog artritisa.

Selom se brzo proširio glas da je mali Namikoshi nadaren. Kad je supruga ravnatelja škole nedugo nakon poroda saznala da neće imati dovoljno mlijeka da bi dojila bebu, zamolili su ga da pomogne. Još se jednom pritisak palčevima pokazao djelotvornim. Tokujiro je već tada odlučio da će život posvetiti liječenju i pomaganju ljudima.

Nedugo nakon toga za njega je čuo i budistički svećenik koji je živio u istom mjestu. Kad ga je upoznao rekao mu je da je on reinkarnacija visoko rangiranog budističkog svećenika koji je poznat po mnogim iscjeljenjima. Njih su dvojica zajedno obilazili mještane koji su bili bolesni, a Tokujiro im je pomagao zahvaljujući svom talentu i povećim palčevima.

Kad je bio tinejdžer, sa svećenikom je otputovao do obližnjeg grada, gdje su planirali isprobati djelotvornost Tokujirove tehnike, no policija ih je uhitila jer su radili bez licence. Nakon noći provedene u zatvoru, idućeg su se dana vratili kući te se Tokujiro požalio obitelji što mu se dogodilo. Stariji brat tada mu je savjetovao da bi trebao otići u Tokio i zatražiti licencu za rad.

Tada su u Japanu postojale akupresura, zapadnjačka masaža poznata kao švedska i anma, sustav dijagnoze i tretmana razvijen u drevnoj Kini, koji se bazirao na skoro sedamsto točaka na tijelu i meridijanima putem kojih energija teče povezujući sve te točke. Tokujiro je učio anmu sve dok nije usavršio vještinu i dobio licencu. Po povratku na Hokkaido 1925. u Muroranu je otvorio svoju prvu kliniku u kojoj nije radio anmu niti druge masaže, nego tretmane u kojima je primjenjivao tehniku koju je sam osmislio. Dok je u jednom magazinu čitao neki članak, pažnju mu je privukla riječ “shiatsu” čije je značenje “pritisak prsta”. Ta mu se riječ jako svidjela i vrlo je dobro opisivala ono čime se bavio.

Usavršavajući svoj način rada, Tokujiro je počeo izučavati modernu anatomiju i fiziologiju. Otkrio je da kad na tijelu pritisne određene točke, taj pritisak djeluje kao injekcija kortizola jer se tako stimuliraju nadbubrežne žlijezde. Što je više proučavao i razmišljao o tome, shvaćao je da tijelo ima sve što mu je potrebno da se samo izliječi. Za vrijeme stresa tijelo dolazi u stanje neravnoteže i upravo tada shiatsu može pomoći tako što će smanjiti negativne posljedice i vratiti tijelo u ravnotežu.

Kasnije, dok je radio u svojoj drugoj klinici u Sapporu, poznati filozof Ishimaru Gohei stigao je na Hokkaido kako bi održao govor pred 2000 slušatelja. Gohei se osjećao slabim i želio je na konferenciji nastupiti sjedeći jer se bojao da ne može stajati. Kad su došli na željezničku postaju jednostavno je kolabirao. Liječnik koji ga je pregledao savjetovao mu je da otkaže govor planiran za tu večer. Znajući za reputaciju koju je Tokujiro imao, ipak su ga pozvali u hotel, te je Namikoshi klonulom filozofu napravio tretman. Gohei ne samo da je održao govor, nego je govorio dva sata i to stojeći. Bio je vrlo iznenađen obnovljenom fizičkom snagom i time koliko se dobro osjećao da mu je dao 10.000 dolara u yenima, što je tada bio ogroman iznos. “Tvoje su ruke iznimno bogatstvo, želim osigurati tvoje palčeve”, rekao mu je Gohei. Na najveći iznos do tada, na 20.000 yena, u Japanu je bila osigurana desna ruka baseball bacača Miyatake. Namikoshijevi palčevi osigurani su na pet puta viši iznos – 100.000 yena.

Sensei Tokujiro se preselio u Tokio s obitelji, kako bi što više ljudi imalo koristi od njegovih shiatsu tretmana. Tamo je upoznao mnoge poznate i važne osobe, no shiatsu je bio nov i malo poznat pa je trebalo puno godina da postigne uspjeh. Školu shiatsua, Shiatsu Gakuin, koja je kasnije postala poznata kao “Japanese Shiatsu College”, osnovao je 1940. godine. Tamo je educirao više od tisuću terapeuta.

Nakon Drugog svjetskog rata u Japanu je postojalo više od tri stotine različitih vrsta terapija. Nakon istraživanja koje je trajalo osam godina jedino je za shiatsu znanstveno potvrđen terapijski učinak. Japansko ministarstvo zdravstva 1955. godine priznalo je shiatsu kao vrstu terapije koju provode terapeuti koji moraju imati licencu.

Mnogima je zanimljiva činjenica da je u veljači, 1954. Marilyn Monroe dok je bila s baseball legendom Joeom Di Maggiom u Japanu na medenom mjesecu posjetila Tokujira Namikoshija zbog nesanice. Nakon sedam tretmana bilo joj je znatno bolje te je tako i ona zavoljela shiatsu.

Tokujiro je godinama sudjelovao u popodnevnom televizijskom showu i imao svoju rubriku o zdravlju u kojoj je govorio o svojoj metodi opisujući ju izrekom “shiatsu no kokoro wa hahagokoro”, što se može prevesti kao – duša shiatsua je poput majčine ljubavi, pritisak prsta učinit će da život poteče.